U pogledu školske naobrazbe situacija je izuzetno nepovoljna. Obzirom da se bolest javlja u razvojnoj dobi, odnosno ranoj mladosti, rijedak je slučaj da će jedan distrofičar završiti osnovno obrazovan­je po redovnom školskom programu. Razlog su prije svega barijere u kretanju. Neprilagođenost objekata u kojima se odvija nastava kao i sistem „kabinetske nastave“ dvije su nepremostive prepreke za osobe sa teškoćama u kretanju, a distrofičari su to od rane mladosti.Od ukupnog broja evidentiranih članova na našem kantonu 20% nisu nikada pohađali školu, a sa prekinutim osnovnim obrazovanjem je 11%. To znači da 31% naših članova nema osnovno obrazovanje što ih u potpunosti isključuje iz bilo kakvog oblika rehabilitacije, što opet dovodi do nemogućnosti organizovanja životne egzistencije, stvaranja teških materijalnih i socijalnih problema i isključenja iz svih društvenih tokova.

Mora da zabrinjava podataka da ova djeca ostaju van sistema obra­zovanja zbog svojih fizičkih nedostataka, nepokretnosti i nemogućnosti da se koriste postojećim školskim kapacitetom, pa bez svoje krivice os­taju nepismena i neobrazovana. Činjenica je da u našem kantonu pa i u Federaciji BiH ne postoji ustanova za školovanje djece i omladine sa teškoćama u kretanju, odnosno djece koja boluju od nervno-mišićnih bolesti, dok za neke kategorije invalidne djece postoji i po nekoliko na prostoru Federacije BiH.

Uključenje djeteta oboljelog od mišićne distrofije i srodnih obo­ljenja u obrazovni sistem treba započeti još u predškolskom uzrastu, najmanje dvije godine prije polaska u osnovnu školu putem predškolskih ustanova. Osnovno obrazovanje oboljele djece treba osigurati prvenst­veno u mjestu boravka pod redovnim uslovima, a samo izuzetno pod specijalnim uslovima kod težih slučajeva oboljele djece. Pravilna profe­sionalna orijentacija jedan je od osnovnih preduslova za zapošljavanje i uspješan rad distrofičara. Pri tome treba birati ona zanimanja koja su prilagođena invaliditetu, sa što kraćim vremenom osposobljavanja i što bržim uključenjem u radnu sredinu.

Obzirom na sve navedeno, može se zaključiti da invalidna lica zahtijevaju daleko više brige, pažnje i tretmana u odnosu na zdrave. Stoga je neophodno i društveno jedino opravdano pravilno provođenje rehabilitacije i profesionalne orijentacije, te njeno pravovremeno provođenje.

U poslijeratnom periodu, u organizaciji našeg Udruženja održano je nekoliko edukativnih seminara i kurseva obuke naših članova za rad na računarima, fotokopir aparatima, te rad sa pčelama i proizvodnja meda. Navedene aktivnosti imale su za cilj profesionalno osposoblja­vanje naših članova za bavljenje ovim djelatnostima, što je u mnogome olakšalo i ubrzalo njihovo zapošljavanje (85% polaznika kurseva stečena znanja koriste na svojim radnim mjestima). Ovo su ujedno najbolji poka­zatelji da sa ovim aktivnostima treba nastaviti i ubuduće.