“Šta za jednu mladu osobu znači kada samostalno, makar na kratko, boravi u nekom drugom gradu ili nekoj drugoj zemlji? Da li ovakvo iskustvo zaista utiče na mladu osobu? Da li mijenja njen pogled na svijet, odnos prema ljudima koji je okružuju, posebno prema onima drugačijim od sebe?
Koliko, na primjer, jedna studentska razmjena od jedne manje komunikativne osobe, sa prosječnim ili osnovnim poznavanjem engleskog jezika i bez ranijeg samostalnog boravka van svoje kuće, može da načini otvoreniju, snalažljiviju i nezavisniju osobu?
Da li je za razvoj jedne mlade osobe dovoljno i makar to da izađe iz svog uobičajenog životnog šablona, da volontira u nekoj organizaciji, udružuje se sa svojim vršnjacima zarad nekog cilja, pokreće ili zagovara promjene u svom okruženju, makar one imale uticaj na jako malu grupu ljudi (školsko odjeljenje ili komšije iz jedne stambene zgrade ili ulice).
Odgovore na ova pitanja potražili smo u razgovoru sa ljudima koji rade sa većim brojem mladih ljudi u svojim organizacijama u Bosni i Hercegovini i Srbiji.
Svoje mišljenje o ovoj temi dala nam je Lejla Kusturica koja živi i radi u Srebrenici, i koja se iz Sarajeva preselila u Srebrenicu, kako kaže, iz želje za borbu za više društvene pravde u BiH. Lejla trenutno radi kao menadžerica za ekonomsko osnaživanje u „SOS Dječja sela BiH“.

‘Mislim da je važno razjasniti pojam mobilnosti. Ljudi najčešće misle da je to seljenje jedne mlade osobe iz mjesta u mjesto, a ja vjerujem da je to jedan mnogo širi koncept – to podrazumijeva uključivanje mlade osobe u neke najrazličitije oblike neformalnih aktivnosti, poput volonterizma’, rekla nam je Lejla Kusturica.
‘Za razvoj mlade osobe jako je važno da se izlaže novim situacijama, novim mjestima, novim ljudima koji imaju različite navike i rituale življenja. Za mlade ljude je jako važno da se kreću – geografski ili unutar svoje glave. Za mene je mobilnost bila okosnica onoga što ću ja kasnije postati u životu kao žena’, ističe Lejla.
Nikola Veljković, aktivista organizacije ‘Connecting’ iz Pančeva, smatra da su mladi ti od kojih sve zavisi.
‘Ja sam cijeli taj svijet omladinskog rada i neformalnog obrazovanja otkrio poprilično kasno, tek sa 25 godina. Tu sam prepoznao jedan svijet prepun prilika za dalje usvršavanje i lični razvoj, što me je motivisalo da dalje istražujem. Mislim da prilike postoje za one koji žele da ih traže. Istakao bih da je tu jako važna odgovornost mladih, što u svom radu sa njima pokušavam i da istaknem. Od mladih zavisi koliko će ozbiljno shvatiti prilike koje im se pružaju za odlazak na razmjene i ukoliko odu, od njih zavisi šta će naučiti i sa kakvim novim uvidima u svijet će se vratiti’, kaže Nikola Veljković, aktivista organizacije ‘Connecting’ iz Pančeva.
Čini se da razlike po pitanju benefita koje mladi ostvaruju bilo kakvim vidom mobilnosti ne postoje u ovim zemljama, kao ni bilo gdje u svijetu. Ono što ove dvije zemlje bez sumnje povezuje jeste gotovo isti položaj mladih – koji i u BiH i u Srbiji u velikoj mjeri zavisi od kulturoloških okolnosti (odnosa društva prema mladima), stepena informisanosti o benefitima i prilikama za mobilnost mladih i najzad finansijskih mogućnosti. Ovo posljednje je češće izgovor ili predrasuda neinformisanih, nego realan uzrok smanjene mobilnosti mladih. Brojni besplatni programi za mlade govore tome u prilog.
Upravo je informisanost mladih ključna za njihovo uključivanje u razne programe omladinskog rada, koji uključuju i razmene učenike osnovnih škola, srednjoškolaca i studenata. (Ne)informisanost je najčešće ono što mlade dijeli na dvije grupe – one koji su aktivni često i u po nekoliko programa i one koji gotovo nikada ne izlaze iz svoje sigurne zone (porodica-škola).
Poseban izazov je za one mlade ljude koji su osobe na nekom vrstom hendikepa, ali je izazov i pred drugim mladim ljudima koji dolaze iz neke vrste osjetljivih grupa.
Uroš Kain Savić, aktivista Beogradskog centra za ljudska prava, ističe da, iako je prilika za mobilnost mladih puno, informacije o njima ne dolaze do mladih, posebno teško dolaze do mladih iz osjetljivih grupa.
‘Dosta ljudi ima predubjeđenje šta su potrebe mladih ljudi, posebno mladih iz osjetljivih grupa i često iz straha da nešto ne pogreše ne šire informacije svim mladim ljudima. To je zaista šteta, jer svi mogu imati benefite od omladinskih razmena, a posebno mislim da su te razmene dobre za mlade sa smanjenim društvenim prilikama’, kaže Uroš Kain Savić.
Uroš još kaže da je najveća vrijednost razmjena učenje ali ne ono koje vezujemo za neko mučenje, već učenje uz zabavu.
‘Često se dešava da ljudi kada popunjavaju evaluaciju ne znaju šta bi stavili kao odgovor na pitanje šta su naučili, ali kada ih pitaš šta su na primjer morali da urade da refundiraju troškove puta, onda shvate da su stekli čitav niz novih znanja i vještina.’
Strah od nepoznatog i nedovoljni podsticaj okoline su drugi važan razlog koji naši sagovornici prepoznaju kao razloge zbog kojih jedan broj mladi ljudi ne izlazi iz svoje zone komfora.
‘Ja bih rekla da u BiH postoje dvije vrste mladih ljudi. Jedna grupa je vrlo aktivna i uključena u rad svih mogućih organizacija, uvijek ih viđate na konferencijama, uvijek se javljaju, uvijek imaju neko svoje mišljenje, već imaju svoje portale, blogove koje pišu – oni zaista participiraju u društvenom životu na najrazličitije načine. S druge strane, postoji ova druga grupa mladih ljudi koji su, da tako kažem, strpani u neki šablon, koji može biti malo bolji ili malo gori. Malo bolji je kada idu u školu, završavaju fakultete, čekaju da nađu posao najčešće u mjestu gdje su se rodili, možda da se ožene, udaju…i to je ta šema koja se prati, neki utabani put. I nema u tome ništa loše. Međutim, postoji i ona grupa koja ni taj šablon ne slijedi. Takvi mladi ljudi ni ne pokušavaju da izađu iz okvira koji su naši roditelji, nane, bake zacrtali. Prosto, svijet je ogroman. Možemo ga upoznavati kroz knjige, kroz događaje, a da ne govorimo o putovanjima, makar iz jednog manjeg mjesta u veće. Svaka mlada osoba se vrati drastično drugačija i puno bogatija’, kaže Lejla Kustiruca.­­­­­­­­­­­­­­­
Krivica slažu se, nije u mladima, ali u njima jeste rješenje problema, kao i u ljudima koji su u nekom trenutku njihovog života njihovi mentori. To mogu biti omiljeni nastavnici, profesori, omladinski radnici ili drugi mladi ljudi koji su već ostvarili neko životno iskustvo kroz volonterizam, studentske razmjene ili bilo koje omladinske programe u svom mjestu, u svojoj zemlji ili negdje u inostranstvu.”