Svi mi imamo posebne potrebe, samo neki od nas imaju invaliditet. Izraz ‘posebne potrebe’, nažalost, često se koristi u svakodnevnoj komunikaciji kad se govori o osobama s invaliditetom

U čemu je razlika između izraza posebne potrebe i invaliditet?

Imamo jednu zanimljivu priču za vas.

Bila jednom jedna porodica, roditelji i dvoje djece. Bili su kao i svaka druga porodica. Roditelji su radili, djeca išla u srednju školu. Svi su bili iznadprosječne visine, oko 185 cm. Jednog dana, došlo je vrijeme da se renovira kuhinja. Ranije su imali kuhinju standardne visine, kakvu ima većina ljudi, ali su zaključili da je za njihove potrebe preniska te ih ubrzo zabole leđa ako duže stoje u kuhinji.

Mora li to biti tako? Zašto ne bi prilagodili novu kuhinju svojim potrebama?

Jedne godine, u malom apartmanu gdje su ljetovali, imali su klasičnu, nisku kuhinju. U toj kuhinji je bio i kauč, točno ispred sudopera. I svaki put kad bi mlađe dijete pralo suđe, sjelo bi lijepo na naslonjač kauča i pralo suđe, bez saginjanja. Prilagodilo se dijete. Na moru ga ni jednom leđa nisu zabolila.

U skladu s njihovim potreba, to jest – visinom, izradili su novu kuhinju, malo višu, oko 120 cm, kako se ne bi morali saginjati dok peru suđe i pripremaju hranu.

Osim što su naručili visoku kuhinju, roditelji su kupili i nekoliko novih malih kućnih aparata, sa zvučnim alarmom i signalnim svjetlom. Starije dijete je osoba s invaliditetom, osoba oštećena sluha. Njemu ništa ne znači kad se aparati oglašavaju “bip-bip”, ali kada vidi lampicu koja treperi, to je već nešto drugo. Jednom su imali aparat za kuhanje jaja. Kada jaja prokuhaju, aparat počne zviždati. S obzirom na oštećenje sluha, starije dijete nikad nije bilo sigurno kad su jaja gotova. Danas, uz takvo napredovanje tehnologije, mnogi moderni aparati imaju svjetlosne indikatore i zvučne alarme, tako da isti aparati u njihovoj kuhinji, na prvi pogled, nisu ništa neobično, zar ne? Jedino visina kuhinje može nekome biti neobična. Pogotovo nekoj nižoj osobi.
Svi mi imamo posebne potrebe, samo neki od nas imaju invaliditet. Izraz ‘posebne potrebe’, nažalost, često se koristi u svakodnevnoj komunikaciji kad se govori o osobama s invaliditetom. Istina je da osobe s invaliditetom imaju jednake potrebe kao i osobe bez invaliditeta. Jedina je razlika što oni zadovoljavaju iste potrebe na drugačiji način, u skladu sa svojim mogućnostima.

Ako ste mogli primijetiti tijekom čitanja teksta, koristi se izraz ‘osoba s invaliditetom’, a ne ‘invalid’. Zašto?

Koristeći izraz osobe s invaliditetom u fokusu je sama osoba, njen integritet, a invaliditet je tek nešto što dolazi uz nju. Jer kad kažemo invalid / hendikepirani / onesposobljeni u prvi plan pada oštećenje koje osoba ima, i time se podsvjesno zanemaruju njene preostale mogućnosti s kojim sasvim uspješno može kompenzirati nedostatke koje ima.

Ovi izrazi također imaju negativnu, uvredljivu konotaciju i jačaju negativne stereotipe o osobama s invaliditetom.

Generalnoo, možemo reći da  način oslovljavanja se ne veže isključivo za populaciju osoba s invaliditetom, već za svakog pojedinca.

U psihologiji je prisutan fenomen koji se zove samoispunjavajuće proročanstvo– kako naša mišljenja, stavovi o drugima uslovljavaju i djeluju na njihovo ponašanje prema nama, i obratno.

Ovo možete i sami isprobati. Postavite se u potpunosti negativno prema osobi kojoj se obraćate, i vidjet ćete reakciju koju dobijete. Zanimljivo je što uvijek upali!

Ponekad je vrlo malo potrebno da bi se postiglo nešto veliko. Koristiti adekvatne i korektne riječi prvi je korak ka razvijanju i unapređenju svijesti društva. Riječi su najjače sredstvo uticaja na ljude.