Emina Mujanović ima dvadeset i tri godine i živi u Kalesiji. Iako je završila samo osnovnu školu, iza sebe ima tri objavljene knjige.

Bila bi to još jedna priča žene koja je našla snage da se izdigne iznad prosjeka bh.društva, da  nema još nekoliko detalja. Emina ima distrofiju mišića i koristi kolica. Prepreke koje je savladala u tim okolnostima dobijaju sasvim drugu dimenziju.

„Kad sam krenula u osnovnu školu, moj otežan hod se počeo sve više primjećivati, kao i zaostajanje za vršnjacima. Nakon provedenih ispitivanja, postavljena mi je dijagnoza najtežeg oblika mišićne distrofije. Sa svega deset godina počinjem koristiti kolica, a borba koja je počela u tom periodu i dan danas traje“, počinje priču Emina.

Po završetku škole, nailazi na zatvorena vrata za dalje obrazovanje. U školu ne može jer arhitektonske prepreke, ni ona, ni porodica koja joj pruža podršku, ne mogu savladati. Mnogo teže ide sa predrasudama, koje za gotovo deceniju usporavaju njene snove.

„Osnovnu školu sam pohađala sve dok sam hodala, uz mnoga izrugivanja, maltretiranja od svojih školskih prijatelja i nastavnika. Školovanje nisam mogla nastaviti kada sam počela koristiti kolica, nisu me htjeli primiti u moj razred. Moja porodica i ja smo se izborili da ponovo krenem u školu i da završim osnovno obavezno školovanje. Imala sam želju da upišem i srednju školu, jer za mene, kao ni za svu drugu djecu nije postojala opcija da ne idem dalje u školu. Nažalost, to mi nije omogućeno – uprava škole i profesori nisu imali sluha da me prihvate. I tako ostajem na osnovnom obrazovanju, što sad želim promijeniti“, kaže ona.

Tek usput u razgovoru spomene malu tremu koju osjeća kad pomisli na školske obaveze. Pauza koju joj je bh.društvo nametnulo ostavila je traga, ali ne dovoljno jakog da od sebe, sopstvenog učešća u društvu i jednakosti odustane.

„Ja svoj maksimum svakim danom pomjeram malo više. Nekome je posao razlog da bude mrzovoljan kad ustane ujutro, meni je trenutno najveći uspjeh. Posao mi znači jedan novi prozor u svijet, dokaz da i osobe sa invaliditetom mogu biti uspješne u svakom segmentu života“, ponosno kaže.

Emina priželjkuje i druge uspjehe u životu.

„Za nekih par godina, vidim se kao porodičnu ženu koja je ostvarila svoj cilj da bude književnica, supruga i majka“, zaključuje naša sagovornica.

S jedne strane, vodila je nametnute bitke. S druge, one koje je sama željela. I u jednim i u drugim, izlazi kao pobjednica, jer za drugu opciju i ne zna.

Preuzeto sa www.6yka.com