Kada su pitali jednu majku o iskustvu podizanja djeteta sa teškoćama u razvoju, ona je tada ispričala slijedeću priču:

“Kad očekujete dijete, to je kao da planirate putovanje iz snova u Italiju. Nabavite nekoliko vodiča i uz to isplanirate što ćete sve posjetiti. Koloseum u Rimu. Davida u Firenci. I svakako vožnja gondolom u Veneciji. Jako uzbudljivo! Nakon mjeseci iščekivanja putovanja iz snova, napokon stigne dan kada se kreće. Nakon nekoliko sati puta, avion slijeće. Iz pilotove kabine se čuje “Dobro došli u Nizozemsku”.

Vi se tada pitate: “Nizozemska?! Ali ja sam se prijavila za Italiju! Ja bih trebala sada biti u Italiji! Pa cijeli život sanjam da je posjetim.”

“Na žalost, došlo je do promjene u redu letenja. Sletjeli ste u Nizozemsku i tamo morate ostati.”

Najvažnije je što vas nisu smjestili u neko prljavo mjesto, puno žohara. Jer Nizozemska je jednostavno drugačija. Nizozemska ne zvuči tako privlačno kao Italija, ali nakon što provedete tamo neko vrijeme, shvatite da Nizozemska ima vjetrenjače i tulipane. Ima svoje Rembrandte. I dok svi budu pričali o odmoru u Italiji, vi ćete cijeli život razmišljati o tome kako ste trebali otići u Italiju jer to je bio plan.

Taj osjećaj gubitka neće nikada otići. No, ako provedete život žaleći za Italijom, nikada nećete biti slobodni uživati sve ono što je drugačije i prekrasno u Nizozemskoj.*

*Priča Emily Perl Kingsley (UNICEF)